Kakva li je samo halabuka nastala u dvorištu bračnog para Julijane i Šimuna Šestanja, koji žive visoko na brdu Šestanj na obronku Ravne gore, kada smo se iznimno strmom cestom terencem probili do njihove kuće! O tome koliko su u tom dalekom kraju posjetitelji rijetki, zorno govori činjenica da je u dvorištu nastala neviđena panika. Razlajali se psi, razgalamili purani, raskokodakale se kokoši, a uzbuđeni domaćini odmah su nakanili posjetitelje, među kojima su bili lepoglavski gradonačelnik Marijan Škvarić i direktor tvrtke LOMI Milan Lončarek, ponuditi barem rakijicom, ili čim god požele. Takva njihova reakcija i ne čudi ako se zna da su time simbolično željeli zahvaliti za put do njihova doma što je prvi put u 30 godina proširen, tako da odsad njime mogu kretati i motorna vozila.

Probijeno je 1800 metara puta po vrlo teškom, kamenitom terenu, gdje su pojedini usponi veći od 20 stupnjeva. Rijetka kućanstva koja žive u usamljenim kućercima na tom području dosad su se do glavne ceste prema Višnjici mogla spustiti samo pješice ili malim traktorom. Probijanje ceste je svotom od 80.000 kuna financirao Grad Lepoglava, radove je obavila višnjička tvrtka LOMI.

Hvali baka Julijana Šestanj svoga unuka Zlatka koji je, kaže, svako malo obilazi i traktorom vozi do liječnika ili u kupovinu. Nije mu bilo teško voziti je na čak 18 liječničkih terapija, što se, dakako, pretvorilo u 36 vožnji traktorom nizbrdo i uzbrdo!

- Teško se živi u ovim brdima. Posijao sam 900 hvati kukuruza, a divlje svinje pojele su sve, do zadnjeg klipa. Odštetu ću tražiti od lovačkog društva – kazao je Željko Šestanj, pokazujući posve uništeno i povaljano kukuruzište, koje nakon najezde veprova izgleda kao da je preko njega prešao bager. Zdravko Hrženjak, predsjednik LD-a, istaknuo je da će lovci svim mještanima kojima su divlje svinje uništile urod, isplatiti odštetu u kukuruzu, u omjeru 1:1.

A put na Šestanj doslovce bi mogao značiti spas za mještanina Zlatka Jakopičeka, koji boluje od teškog oblika karcinoma, a zajedno s bratom Stjepanom živi u bijednom kućerku visoko na brdu. Zbog posljedica bolesti, Zlatko ne može govoriti. Hrani se kroz sondu, specijalnom tekućom hranom, a znakovima nam je uspio objasniti da živi neopisivo teško. U kući nema struje, a po vodu sam pješači do izvora udaljena gotova pola kilometra. Živi od nešto mirovine što ju je zaradio u Sloveniji, dok mu brat nema primanja, već si egzistenciju osigurava radeći u šumi, na sječi drva.

Iako je cesta strma i kamenita, izvođači radova smatraju da bi u slučaju potrebe vozilo hitne pomoći ipak moglo do kuće Jakopičekovih. Škvarić je kazao da je Grad dosad više puta Zlatku pomogao na razne načine, među ostalim, i gorivom za agregat za struju. To će činiti i dalje, a uskoro će, u ime Jakopičekovih, Elektri podnijeti zamolbi za priključenje kuće na struju, čime bi se braći barem djelomično olakšali teški uvjeti života.(ljr)