Originalna drvena hiža, u kakvoj su prije dvjesto godina živjele zagorske obitelji, sagrađena po načelu „hrvatskog vugla“, opremljena s više od 200 starinskih uporabnih predmeta, samo je dio etnokompleksa što ga je na nekadašnjem odlagalištu otpada pokraj rijeke Bednje u Rinkovcu podigao vrijedan mještanin Josip Podsečki. Najprije je iskrčio i očistio zapuštenu parcelu punu krupna smeća i zmija, uredio je i poribio stari rukavac Bednje, zasadio preko 400 autohtonih vrsta stabala i voćaka, sagradio još jedan objekt u etno-stilu, te obje kuće opremio baštinom što ju je po okolnim selima skupljao par godina.

Među njima je i vezeni pokrivač s hrvatskim grbom iz 1870. godine, korpus Krista nepoznata majstora star više od stotinu godinu, gospodska lampa-petrolejka nepoznate starosti, špriklja za pokrivanje krovova iz 1923., kompleti starih bednjanskih nošnji, luster iz brodskog salona iz 1924., kojeg je u Lepoglavi ostavio bivši upravitelj zatvora Lav Alković.

- Baš svi predmeti su u funkciji, uključujući i kolovrat, pilu-kradljivca, prastari ormarić u kojem se nekad za Božić slagao Betlehem, pa čak i preša iz 1934. Na jesen ću ovamo pozvati djecu i pokazati im prešanje jabuka te dobivanje jabučnice i jabučna octa – kaže Podsečki te poziva učitelje i odgajatelje da dovedu djecu na njegov posjed kod Rinkovca.

A kućice na njemu tako su bajkovite da tu i bez poziva neprestano dolaze posjetitelji iz cijele Hrvatske i inozemstva i odmaraju oči uz mirnu Bednju te stotine starinskih vrsta domaćega cvijeća što ga s ljubavlju njeguje Josipova supruga Biserka.

A dok nas gazda nudi domaćim sokom od bazge, pokazuje nam još „čuda trista“: dio podzemna stalagmita što ga je na njivi plugom odsjekao jedan mještanin, fosilizirane školjke s obližnja brda Hum, poput dlana velike školjke bezupke što su se nakon Hidroingova čišćenja rijeke ponovno vratile u Bednju, stanište četiri obitelji dabra u susjednom rukavcu.

S ponosom pokazuje i starinski žrvanj, beljač za guljenje kolaca, krnjice i postelju, a s posebnim ponosom čuva zaglavlje za bednjanske mladenke (ukras za glavu) i kitice za cijele svatove što ih u tome kraju od papira, parafina i konca izrađuje još samo mještanka Zorica Grobenski.

- Na imanju ću urediti i starinski bunar s drvenom konstrukcijom, a kad bih dobio pomoć Turističke zajednice, sasvim sigurno podigao bih još jednu etno-kuću slamom pokrivenu. Želio bih sačuvati etnobaštinu za buduće generacije – kaže Josip Podsječki, koji je poznat kao velik zaljubljenik u starinu svoga kraja. Svjedoči o tome i podatak da je uspio uzgojiti stabla starinske šljive-medenke, jabuke-zlatice, starinskih sorta breskvi i drugog voća koje je pronašao u okolnim selima. Treba li uopće napominjati da u hladu tavana etnokuće suši bazgu? (ljr)